Obilježavanje dana rođenja Branka Fučića

„Neki motori idu na benzin, neki na naftu, moj motor ide na pogon znatiželje. Mene znatiželja sada u starosti još uvijek drži. Ja ću umrijeti onoga dana kada iscrpim znatiželju, kad budem blaziran, kad mi sve “bude jasno” i sve svejedno. Gotovo da je u odgoju moga vremena bilo, u djetinjstvu, da je znatiželja grijeh. Ma kakvi, to je najveći dar Božji koji možeš imati. Bez znatiželje si nitko i ništa, ti si mrtvo puhalo. Nema ničega, nema nauke, nema istraživanja, nema ljubavi, za boga miloga, nema nikakve ljudske aktivnosti bez znatiželje.”

Branko Fučić (1920.-1999.)

Vječne riječi Branka Fučića mogle su se čuti na starome groblju sv. Apolinara u Dubašljanskome polju u petak, 7. rujna 2018. kada su pojedini učenici čakavske radionice OŠ Malinska-Dubašnica zajedno s ravnateljicom Nedeljkom Turčić i učiteljicama nastavnog predmeta Hrvatski jezik Petricom Mrakovčić, Simonom Šamanić i Marijom Iličić posjetili grob Branka Fučića povodom obilježavanja dana njegovoga rođenja, 8. rujna 1920.


Branko Fučić, u narodu odmila zvan barba Branko, svojom je riječju i djelom nadahnuo brojne generacije te zadužio Istru i čitav Kvarner stvorivši zapanjujući istraživački korpus bogate glagoljske ostavštine toga posebnog kraja. Hrvatski akademik, povjesničar umjetnosti i kulture, znanstvenik i esejist, stručnjak za srednjovjekovno slikarstvo Istre i hrvatsko-glagoljsku baštinu samo su neke od Fučićevih titula od kojih bi se prosječan čovjek s pravom mogao uobraziti, no barba Branko bio je i ostao veličanstven u svojoj jednostavnosti. Tako se, primjerice, volio našaliti da je svoju karijeru zapravo započeo kao veterinar kada je u Bermu blizu Pazina porodio kravu.

S obzirom na svoju blagu narav i nepresušnu odanost svome pozivu, barba bi Branko vjerojatno bio sjajan veterinar, no životni ga je put odveo u istraživačke vode glagoljaških terena koje je uglavnom obilazio pješke, vođen njemu karakterističnim pogonom znatiželje: „Dakle, Istra! Za moje kolege Talijane umjetnost se nalazila samo u gradovima, selo ne može imati umjetnosti. U selu su kao bedaki, to je pustinja. A ja sam bio seljak, i moja istraživanja su bila prvenstveno po ladanju, po selima, po zabitima. Čovječe, ja sam sakristan svih istarskih crkvica, nema crkvice u kojoj nisam bio! Pa to je užasno velik fond. Ali, sve, na dvije noge. Malo-pomalo. Znojan, prašan, često sam spavao na sjenicama. (…) Takova je bila moja Istra onih prvih godina… Ja sam išao kao kroz san. A čudesno je bilo to što je svaki izlazak na teren donio neko novo otkriće.”

Kako je to sve započelo? Zašto baš Istra? Barba Branko otkrio je u jednoj od njegovih najznačajnijih životnih anegdota: „I kad sam iz Zagreba jednim kombijem išao za Pulu, u Rijeci sam prespavao u jednom razbijenom prenoćištu. (…) Prenoćište je bilo prepuno, na štramacadi, po podu, to je prdilo, to je smrdilo, neoprane noge, kao konji su se isparavali. (…) Čujem pola noći otkucava, a odmah zatim otvaraju se vrata, upada jedna grupa, svi se snađu – svatko se zabije kao klin između dva spavača, malo se proprpa kao kokoš, uvuče se unutra i začas zahrče. Jedino jedan Hamlet iz te grupe, s fajercajgom pripali cigaretu i započne monolog: “Dovrrraga, drrrugovi, gdje ću ja položiti moje prrroklete kosti?”. Ja govorim: “Gospodine, izvolite do mene”. A on: “Ako vi mene smatrrrate gospodinom, onda smo mi tek prrravi drrrugovi.” Predstavim se kao Branko Fučić, a on: dr. Hrvoje Mezulić, pravnik, advokat. Najinteligentniji i najzgodniji Istrijan koga sam upoznao! On meni govori: “Ne možete u Pulu, jer smo mi ovaj čas ispraznili Pulu, ušli su Englezi i Amerikanci.” Ja govorim: “Hvala Bogu!” Odlanulo mi je. “Tiše zaboga,” kaže, “Da vas netko ne čuje. Vi se nećete vratiti u Zagreb ako ste pametni”, govori on meni. “Znate, ja sam vam sada velika zvjerka – šef Komisije za istraživanje ratnih zločina. Ja imam na raspolaganju auto i pozivam vas da vas odvezem gdje smo sada smjestili sijelo Narodno-oslobodilačkog odbora i tamo ću vas upoznati s drugovima. Toliko ste željeli vidjeti Istru, pa ne budite ludi, pogledajte je. I ako vam ne odgovara onda ćete reći: hvala, ja idem ća.” Zamislite, cijela moja karijera je zavisila od tog noćnog razgovora u smrdljivom riječkom prenoćištu. (…) Višeput, velim, u životu su vam neke slučajnosti, na prvi pogled nebitne okolnosti, odlučne za cijeli kasniji život.”

Nakon Istre, uslijedila su otkrića na Krku, poglavito u Jurandvoru kraj Baške: „I meni padne na pamet ono iz mojih djetinjih uspomena, kad sam s roditeljima dolazio na ferije u Bašku gdje je bio župnik pop Ive Brechler, ujak moje majke koji me naučio čitati glagoljicu. U susjedstvu je stanovao pop Vinko Premuda, veliki glagoljaš, s kojim sam nekoliko puta bio u Jurandvoru. On je meni mulcu, balavcu, s uzbuđenjem tumačio Bašćansku ploču. I kad mene pita monsinjor Rittig što bismo mogli raditi, ja mu govorim: bilo bi vrijedno da arheološki ispitamo tu Sv. Luciju i tlo pod njom, i ruševine bivšeg samostana naokolo. Odmah nam je dao putni nalog, meni i mom kolegi dr. Klenu. Ja sam s Klenom došao tamo i, šećući po terenu koji je bio sav pretvoren u male parcelice, nađem na jednoj gromači ulomak, krhotinu mozaika. Vrisnuo sam! I to vam je tako počelo. Stvar se počela odmatati.”

Nije prošlo dugo kako su počele pristizati uvažane nagrade za barba Brankova otkrića, no niti jedna nije pokolebala njegovu ustrajnost u skromnosti: „Slovim kao nekakav stručnjak za glagoljicu. Ja nisam slavist, nisam filolog, ali slušajte, ako vi na terenu najedamput otkrijete jedan novi glagoljski natpis, on vas goni da ga proučite. I ja sam morao tu materiju savladati nakndano. Najedamput vidite, izašli ste na teren da ulovite zeca, a ulovili ste jelena kapitalca ili medvjeda. Natpis koji vam govori da se radi o jedanaestom ili dvanaestom stoljeću! Terenski rad znači mnogo, mnogo uzbuđenja. Čime sam se bavio na terenu? To su s jedne strane srednjovjekovne freske, zidno slikarstvo, što je tipično, karakteristično za Istru (na jedno šezdesetak mjesta sam našao nove freske), i drugo, to su najstariji glagoljski natpisi. To je sve plod terena, to je mene učinilo stručnjakom i specijalistom.”

U dubašljanskome kraju nema domaćeg čovika koji nije čuo za barba Branku, no vrijedi podsjetiti na njegova najistaknutija djela, vrijedne plodove neumornoga predanog rada: „Terra incognita”, „Glagoljski natpisi”, „Gaštronomija” i „Fraške”. Ono što možda nije opće poznato jest kako su ta djela nastala: „Jednog dana meni dođe mala Ljiljana Jerkić s Radio Rijeke. Barba Branko, veli ona meni, vi ste sada akademik, mi tražimo od akademika da nam pričaju što oni misle o ratu. Rat je tek bio počeo, 1991. Nisam joj ništa napisao, nego sam govorio otvoreno, što mislim. A ona govori: biste li vi pristali na jedan intervju da nama pričate s čim se vi bavite, što je vaš meštijer. Pa onda dalje: biste li vi obradili ovako neke “štiklice”, pa da učinimo neki serijal. E bogami nećeš, velim, neću se vezati, ja volim biti slobodan čovjek. “Pa dajte barem pet komada”. I tako je bila uporna da smo serijalu dali ime Terra incognita – nepoznata zemlja Hrvatska. Tako je počelo i to je naraslo u 120 emisija, u dve i pol godine. Onda je trebalo knjigu od toga načinit. Terra incognita više obrađuje ovo naše područje, istarsko, kvarnersko područje na kojem sam i arhivistički djelovao. To su pojedini “štiklici” koji tebi osvjetljavaju situaciju, ljude, događaje, cijelu jednu klimu, na jedan način koji je prihvatljiv tako da me razumije i žena koja nema veliku maturu. Ali mora imati osmoljetku i mora imati znatiželju. I ono što ljubomorno čuvam to je zbirka popularnih eseja Fraške. U rječniku naših glagoljaša fraške su trice, kučine, roba bez vrijednosti.”

Za kraj, umjesto klasičnoga zaključka, radije bismo podijelili barba Brankov zlatni savjet za buduće naraštaje terenskih istraživača: „Na terenu, po selima ne smijete gubiti vrijeme nepotrebno. Stoga bih svakome savjetovao: nemaj posla s muškarcima, ako možeš kontaktirati sa ženama! Tebi treba da što prije dođeš do ključa one male crkvice koja je tamo na osami, da vidiš što je unutra, da si to zapišeš, fotografiraš i što prije odmagliš dalje. Tokom dana mogu obići još crkvica koje čekaju… I svagdje imam isto iskustvo! Ti dođeš u kuću koja ima ključ od crkvice. Gledaš, dolazi muškarac, mužjačina, gleda te ko bik: a ki ste vi, a ča ste vi, a ovo, a ono. Provjeri ti i legitimaciju. Onda dođe žena, šporka i nepismena, udalji muža i kaže: hote nutar, vi ste gladan, vi ste žedan, popijte si i evo vam ključ. Vidite, žena uvijek skuži, žena ima intuiciju, a ova muška njuška nema. Zato žena bez intuicije, to je strava i strahota, to je prokletstvo Božje. A mužjak koji ima intuiciju, to je štrigun, supermen, čovječe Božji!  On ima rentgenske oči. Zato vam govorim, na terenu treba imat samo sa ženama posla. Jer ona, premda nepismena, odmah stvori rentgensku sliku o tebi, vidi te iznutra. I dade ti ključ.”

Marija Iličić

(Citati preuzeti iz Ogurlić, Dragan: Ljudi na prijelazu stoljeća, Izdavački centar Rijeka, Rijeka 2001.)

FOTOGALERIJA:

foto: Simona Šamanić

Print Friendly, PDF & Email
Podijeli članak!
Share on Facebook
Facebook
0Tweet about this on Twitter
Twitter
Share on LinkedIn
Linkedin
Ovaj unos je objavljen u Događanja, Projekti, Vijesti, Zanimljivosti i označen s , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.