Začetci školstva kao sustava obrazovanja stvaraju se u srednjem vijeku u crkvenim školama (uz stolne kaptole, župe i samostane), a potom izrastaju u svjetovnima. Kod nas su benediktinci i benediktinke, njihove opatije i samostani, u srednjemu vijeku kako u širenju Evanđelja tako i u razvitku europske pismenosti imali su jednu od ključnih uloga. U našem slučaju ta najstarija zapadnoeuropska redovnička zajednica (Ordo sancti Benedicti) predstavlja izvorište jezične i pisane kulture u Hrvata: trojezičnost i tropismenost – podrazumijeva govorenje triju jezika: hrvatskoga, srednjovjekovnoga latinskog i staroslavenskoga/crkvenoslavenskoga, odnosno uporabu triju pisma: latinice, glagoljice i ćirilice na hrvatskom društvenom i političkom prostoru. Slobodno je stoga izreći da je trojezičnost i tropismenost bitna i jedinstvena odrednica hrvatskoga srednjovjekovnog identiteta.
Na otoku Krku poznato je nekoliko crkvenih zdanja u kojima su molili i radili (ora et labora), tj. djelovali benediktinci i benediktinke, pa tako i muški benediktinski samostan sv. Apolinara (nalazio se u današnjem dubašljanskom polju).
Za Dubašnicu iznimno je važna rana prisutnost franjevaca trećoredca glagoljaša. U Portu se prije 1480. godine nalazila mala kapela uz koju se kasnije gradi samostan sv. Marije Magdalene franjevaca trećoredaca glagoljaša. Iz samostanskog arhiva potječe više glagoljskih rukopisa od kojih su najpoznatiji Žgombićev zbornik iz 16., Sabljićev zbornik iz 17/18. i Hržićev zbornik iz 18. stoljeća. Posebnu pozornost privlače knjige samostanskih primitaka i izdataka Datja i prijatja, dragocjen izvor za gospodarsku povijest ovih područja te vrlo vrijedan, i zbog jezika i pisma iznimno značajan Inventarij mostira svete Marije Magdalene na Portu – Inventar samostana sv. Marije Magdalene u Portu na otoku Krku (1734. – 1878.). U Portu su tako elementarnu školsku naobrazbu kroz stoljeća primali mladi fratri.
Za vrijeme mletačke uprave nad otokom Krkom nije se dostatno posvećivala pozornost prosvjeti stanovništva i školovanju. Pop Ivan Feretić u 19. st. piše: ”u velikom neuminstvu držaše svoje podložnike. Ne držaše bo ona tako uredne i lipo upravne skule (…), kako držahu, a i sada je drže ostali vladari”.
Stoga je krčki biskup 1590. godine, prilikom svoga pastirskog pohoda odredio za svaki kaštel (komun) po jednoga svećenika glagoljaša sa zadaćom poučavanja djece i žakana (pripravnika za svećenika). Bio je to plovan – župnik koji poučava žakne ”sa svom marljivošću” (con ogni diligenza).
U Dubašnici je postojao seoski ili ladanjski kaptol. Kaptolski svećenici vodili su povremeno privatne škole u kojima su elementarno opismenjivali pojedince okrenute duhovnom pozivu i druge koji su iskazivali interes. Bio je to preduvjet da se uopće može sudjelovati i razumjeti bogoslužje.
Polovinom 18. stoljeća svećenik Ivan Kraljić (1705. –1762.), upamćen u narodu kao pop Skutlić, pokrenuo je u Svetom Antonu privatnu glagoljašku školu za svećeničke pripravnike i darovitu djecu iz Dubašnice i okolice. U svojim su kućama imali i priručne knjižnice. U Veneciji je učio retoriku; isticao učenošću, znanjem, čestitošću života i pobožnošću (dobra jimena i življenja, pršona naučena, pripovidavac i moralista), a slovio je za vrsnog propovjednika i izvan granice svoje biskupije. Kao svećenike dubašljanskoga kaptola posvetio se prosvjeti, obrazovanju svećeničkih pripravnika i opismenjavanju svoje sredine u vrijeme dok još nije bilo organizirano školstvo; tiskao je molitvenike i sastavio rječnik. U Veneciji je 1734. godine sastavio i objavio molitvenik Pribogoljubne molitve, s poukama i crkvenim propisima kako moliti i kako se služiti brevijarom. Priredio je hrvatsko-latinski rječnik naslovljen Slovnik slavljanskij latinskij hrvatskij, koji nije uspio tiskati; Vj. Štefanić zbog toga smatra da je „zaslužio našu pohvalu, jer se prvi, a može se reći i jedini od svih hrvatskih glagoljaša dao na posao da sastavi jedan glagoljski rječnik“.
Na prosvjetnom polju istako se i svećenik, pop Pavao Milovčić s nadimkom Jurović; djelovao je u Dubašnici krajem 18. i u prvim desetljećima 19. stoljeća; učio dogmatiku i moralku u Rijeci i Veneciji; bio je još zahtjevniji od svoga pretšasnika Kraljića u učenju svećeničkih pripravnika (s područja Dubašnice i Poljica) i opismenjavanju mještana; držao je privatnu četverogodišnju školu gramatike i humanistike; njegova je škola bila talijansko-latinska. Prof. Ivan Milčetić Matina o njemu je zapisao: K njemu dolažahu u školu ne samo Dubašljani, nego i Dobrinjci i Poljičani (1-2 sata hoda). Nauk trajaše oko 4 godine, a počimaše sa az, buki, vjedi… Ko je svršio Jurovićevu školu, došao bi u Krk, gdje bi ga biskup zaredio. A pop Jurović znao je biti vrlo strog: šibe i ćuške dijelio je svakoga dana… Bio je učenik riječkih jezuita. O njegovoj učenosti znade i danas pripovijedati svaki Dubašljanin.
Političkom školskom odredbom iz 1805. (Politische Schulverfassung) austrijska je vlada upravu nad javnim školama i nadzor povjerava Crkvi. Od 1820. školstvo je uređeno Pravilnikom Franje I. kojim se tražilo osnivanje škola po općinama.
Trorazredna njemačko-talijanska glavna škola – caposcuola otvorena je početkom 1822. u Krku. No iz Dubašnice je pohađa svega dva djeteta.
Dana 1. ožujka 1846. osnovana je Pučka škola u Dubašnici; osnivanje je naredila pokrajinska vlast u Trstu naredbom br. 3203/46 od 1. ožujka 1846.; prema toj odluci učitelj ima biti svećenik s godišnjom plaćom od 200 forinti, od kojih će 60 forinti primati kao član seoskog kaptola, a 140 forinti iz općinske blagajne; škola se održavala u privatnim kućama u dvije sobe.
Iduće godine – 17. ožujka 1847. – započela je s radom ženska škola, a za prvu učiteljicu postavljena je Franka Celigoj iz Rijeke s godišnjom plaćom u iznosu od 208 forinti. Iako osnovana ranije škola za mušku djecu počela je s radom kasnije – 12. travnja 1847.
Prvi su joj učitelji bili domaći svećenici:
pop Anton Pinčić, iz Sv. Antona (umro 1868.)
budući župnik Petar Bogović (plovan od 1837. do 1861.)
bivši župnik Mate Ljutić (plovan od 1817. do 1836.)
Nastavu su održavali u svojim privatnim kućama; pohađanje nastave još nije bilo obvezatno za sve i pohađala ju je uglavnom darovitija djeca. Tek je poslije došao profesionalni učitelj i preuzeo vođenje škole učitelj Fran Rode iz Baške.
Jedan od ključnih argumenata da se nova župna crkva sv. Apolinara izgradi u Bogovićima koji su kao selo tada imali 160 stanovnika (iako je crkva Majke Božje Karmelske tada privremeno službeno proglašena župnom crkvom) bio je taj (Gorinja sela bila su za prostor dalje od mora, tamo gdje je brojčano bilo najviše žitelja, dok su ostali smatrali da novu crkvu treba graditi bliže moru) da je baš nekoliko godina prije (1846.) otvorena pučka škola.
Nakon 1869. godine škole prelaze iz crkvene u državnu nadležnost.
Godine 1898. u Dubašnici osnovana talijanska osnovna škola pod okriljem Lega Nazionale koja je uskoro postala prazna i zatvorena.
Školska zgrada u Bogovićima podignuta je 1900. godine. Najzaslužniji za to bio je pop Mihovil Mužinić Mužina (1850. – 1933.) iz Bogovića, zauzeti svećenik i župnik, narodni prosvjetitelj i organizator, te pisac brojnih članaka i dnevnika. U rodnoj župi službu župnika obavljao 13 godina: osnovao Narodnu čitaonicu, zatim Gospodarsko-trgovačko društvo, kome je bio prvi predsjednik; njegovim zalaganjem 1900. godine izgrađena zgrada pučke škole u Bogovićima, jer se do tada održavala školska nastava po privatnim kućama.
1900. (30. rujna) svečano otvorena i blagoslovljena škola u Bogovićima. Tada je uvedena obvezna šestorazredna nastava za mušku i žensku djecu; uz rub Place zasađeni divlji kesteni.
Od početka 1942. godine škole su održavale nastavu samo na talijanskom jeziku – hrvatski učitelji gube posao. Dubašnica biva imenovana Commune di Roveredo, a Bogovići u Sant‘Apollinare. Od 1941. do 1943. godine privremeno je radila talijanska škola u Portu. Djecu se na sve načine privlačilo da prihvate talijanski jezik i običaje preko različitih (fašističkih) organizacija: Opera Nazionale Balilla (ONB). Dana 8. rujna 1943. godine Italija je kapitulirala, a s kapitulacijom je taj dospio u povijesnu ropotarnicu.
Poslije Drugoga svjetskog rata uvedena je osmogodišnja razredna nastava. 1971. izgrađen novi sanitarni čvor; 1976. krenulo dograđivanje nove školske zgrade; u rujnu 1978. godine svečano otvorena.
Do 1976. godine na Krku su postojale tri osnovne škole:
Krk s područnom školom u Vrhu,
Dubašnica s područnom školom u Dobrinju i Omišlju,
Punat s područnom školom u Baški i Vrbniku,
a potom sve škole ujedinjene u Osnovnu školu ”17. travnja” Krk s matičnom školom u Krku i područnim školama.
Godine 1979. Sportsko društvo ”Dub” napravilo je igralište, a 1981. na betonsko igralište navučen sloj asfalta. Godine 1989. prelazi se na tip kabinetske nastave; 1992./1993. nadograđena kuhinja i nova zbornica. Od 28. prosinca 1990. škola nosi ime ”Fran Krsto Frankopan” Krk – Radna jedinica ”Dubašnica”. U vrijeme Domovinskog rata dubašljanski kraj udomio je u Hotelskom gradu Haludovo brojne prognanike i izbjeglice, posebice iz istočne Slavonije, i nastojala im pomoći na razne načine: smještajem, hranom, organiziranjem dopunske nastave u školi i vjeronaučnoj dvorani, duhovnom pomoći, susretima i sl. Pritom su pomagale organizacije humanitarne pomoći, državne i crkvene, župa sa svojim Caritasom, dubašljanski iseljenici iz New Yorka i mnogi drugi.
1993. (23. svibnja) izgorjela školska zgrada, a s njom i sva školska dokumentacija i druga oprema; srećom nije bilo ljudskih stradanja.
- 1994. (29. svibnja, u 17,30 sati) uoči Dana državnosti svečano otvorena i blagoslovljena nova školska zgrada.
- 2009. uz zgradu osnovne škole izgrađena velika Sportska dvorana; moderno opremljena, važna je za sportska okupljanja, ali i druge aktivnosti.
Tomislav GALOVIĆ[1]
__________________________
[1] doc. dr. sc. Tomislav GALOVIĆ, Sveučilište u Zagrebu – Filozofski fakultet, Odsjek za povijest i Zavod za hrvatsku povijest, Ivana Lučića 3, Zagreb, tgalovic@ffzg.hr
