Na ovogodišnjem županijskom natjecanju LiDraNo koje se održalo 12. veljače 2018. godine u Rijeci, u zgradi Filodrammatice, sudjelovalo je četvero naših učenika koji su predstavili našu školu sa tri literarna rada i jednim scenskim nastupom.
Sa svojom mentoricom Petricom Mrakovčić, literarnim radovima predstavili su se Laura Božić, Anamaria Koči i Dominik Mešić. Učenica Mia Žužić nastupila je u kategoriji scenskog nastupa, a za natjecanje ju je pripremala njezina mentorica Ivona Dundović – Ljutić. Mia je izvela zanimljiv monolog Mama song, a njezin nastup uživo moći ćete vidjeti na priredbi povodom Majčinog dana, u našoj školi 10. svibnja u 11 sati.
Iako radovi naših učenika nisu prošli dalje na državnu razinu, mi smo nastupom naših učenika na županijskom natjecanju vrlo zadovoljni. Učenici su predstavili našu školu u najboljem mogućem svjetlu na što smo kao škola ponosni i njima zahvalni.
U nastavku donosimo literarne radove Laure, Anamarije i Dominika te video snimku scenskog nastupa Mije Žužić.
Ivona Dundović-Ljutić
Mia Žužić: MAMA SONG
LEGENDA O KRAVATI
Zovem se Luj XIV. Skromno mogu reći da sam kralj Francuske. U svojem životu vidio sam, ali i nosio čudnovate modne detalje. Moram priznati, najomraženiji su mi visoki ovratnici. Očajnički sam ih pokušavao izbjeći, ali bezuspješno. Mislio sam da sam do kraja života osuđen na neudobne, visoke ovratnike, sve do danas.
Trenutno u Njemačkoj bjesni rat i da, možda bi mi ovratnici trebali biti zadnja briga, ali da nije došlo do rata, vjerojatno ne bih nikada otkrio ovaj čudesni novitet u svijetu mode. Zamislite, marama zavezana oko vrata! Pitate se kako sam je otkrio? Jednostavno. Moji vojnici iz Vojne krajine, nekakvi Hrvati, odlučili su vezati crvene marame oko vrata kako bi se lakše raspoznavali. Jako me se dojmio taj modni detalj, toliko da sam odmah pri povratku u dvorac od krojača naručio za početak trideset raznih varijanti marama. Jedna, zlatna, već je sašivena i evo, upravo je sada, dok ovo pišem, nosim. Moram priznati da sam oduševljen. Ističe profinjene, kraljevske crte moga markantnoga lica. Nestrpljiv sam jer želim pokazati novoga sebe kraljevstvu. Siguran sam da će svi htjeti imati marame poput mene… U početku sam se pitao kako zavezati maramu pa su mi krojači rekli da se marama nosi a la Croate, odnosno na hrvatski način. Počeo sam se ozbiljno zanimati za sve zagonetke svoje nove igračke pa sam pozvao jednog Hrvata na dvor da mi sve objasni. Pokazao mi je kako se marama 
veže i rekao mi da oni to zovu cravate. Dojmio me se taj naziv. Odlučio sam ustrojiti pukovniju u čast Hrvatima i kravati čim završi rat.
Siguran sam da će u dalekoj budućnosti zaživjeti kravata u kulturi oblačenja kao znak uglađenosti…, vjerojatno i da se ne bi zamarali visokim ovratnicima.
Laura Božić, 7.a razred
KADA SJEDNEM NA SANJKE
Čim zahladi i počne prvi snijeg, na sanjkama pojurim u čaroban svijet. One me vode već dobro poznatim putem.
Jurim stazama šumskim pokraj velikih, starih borova i prelijepog vodopada. Prolazim pokraj zaleđenog jezera koje izgleda kao da je posuto sjajnim šljokicama. Tamo se nalazi kućica moga prijatelja snjegovića Olafa. Nakon toplog čaja i ukusnih kolačića, jurimo po našeg prijatelja Borića Veselića. On se nalazi na vrhu zaleđenog brda. Uvijek nas dočeka veseo s nekom novom forom… sada se niz brijeg spuštamo lavorom. Nas troje, u jednom lavoru, vrtimo se i vrištimo od smijeha, jureći niz snijeg. Pazimo se velikih rupa i zločestih vještica!
Tako uživamo dok noć ne prekrije dan, sanjke me tada spremaju na san. Od umora samo padnem na mekani krevet. S osmjehom na licu zaspim jer me sutra čeka novi dan i još ljepša avantura.
Anamaria Koči, 5.a razred
DAVID – NAJVEĆE NOGOMETNO ČUDO
Ovo je biografija o Davidu Horvatu, čovjeku koji je postao nogometna zvijezda u dobi od jedanaest godina. Izveo je jedanaesterac i zabio presudni gol za pobjedu protiv Mladog kluba Španjolaca. Tako je dignuo cijeli stadion na noge i postao svjetski poznat.
David Horvat rođen je u Rijeci 18. svibnja 1989. Odrastao je s majkom Oliviom s otoka Krka i s ocem Mladenom iz Vukovara. Imao je dva brata koji su bili dosta stariji od njega. David je bio sramežljiv, ali je zato bio jedan od najpametnijih u razredu. U početku uopće nije volio nogomet. Nije ga ni zanimao. Svaki put kad bi dečki na satu igrali nogomet, on bi nezainteresirano stajao na igralištu. Učiteljica Linda Kuzmić nije bila zadovoljna tom činjenicom te mu je rekla da će ga rušiti samo ako ne bude naučio igrati nogomet. Naravno, David to nije shvatio ozbiljno te je, smatrajući to šalom, nastavio sa svojim gledanjem u zid svaki put kada bi dečki uzeli nogometnu loptu. Ipak, učiteljičine riječi bile su istina. David je trebao ići na produžnu iz tjelesnog. Učiteljica mu je ipak dala još jednu priliku da stavi nogu na loptu. Bio je obvezan doći na večerašnju utakmicu na kojoj igra njegov razred protiv Mladog kluba Španjolaca.
Gospođa Olivia radila je u kemijskoj čistionici po osam sati. Čistionica se nalazila u Starom gradu. Otac je radio u tvornici papira. To su bili solidni poslovi koji nisu nosili visoke plaće. Nešto novaca dobivali su od tete Marije koja je živjela u Rimu. Skromne i mudre žene koja je štedjela na svakome koraku. Slala je novac svojoj nećakinji pa je obitelj Horvat živjela dobro.
I onda se dogodilo. Utakmica na kojoj se svih jedanaest igrača diglo njemu u čast. Podigao je ruke, a iz očiju sijala mu sreća. Uspio je na najvažnijoj utakmici osvijetliti svoj obraz i pogoditi gol. Tako je krenuo njegov život s nogometom. Počeo je profesionalno trenirati te je znao igrati nogomet i po nekoliko sati dnevno. Trener je prepoznao mogućnosti koje su se krile u mladome dječaku pa ga je poslao u New York. Za Davida su, kroz nekoliko godina, svi čuli. Od Los Angelesa do Cape Towna, od Pariza do Tokia te od Canberre do Brazila. Hrvati su ga prozvali Pobjednikom. Nizao je svojoj momčadi pobjedu za pobjedom…
Na utakmici protiv Švicarske, 18. ožujka 2011., jedan je protivnički igrač u žaru borbe udario Davida u kralježnicu. David je ostao ležati na zemlji. U jednome trenutku završila je njegova blistava karijera. David je, uz sve napore liječnika, ostao nepokretan. Preselio se u Rijeku i nastavio tamo živjeti. U ranu jesen 2013. obolijeva od leukemije i umire u veljači 2014. u dobi od dvadeset i četiri godine.
U svijetu nogometa ostao je zapamćen kao čudo od djeteta.
„ Pao si. Pogledaj gore. Možeš li se vratiti? Naravno, kratki je put.“
„ Nogomet me upotpunjuje. Bez njega bih bio običan kalup.“ ~ David Horvat
Dominik Mešić, 7.a razred
Čestitke učenicima i njihovim mentoricama!!!
