Zamislite sliku: imam pet godina. Stojim ispred prozora na prvom katu vrtića i promatram školu. Gledam kako djeca trče, igraju se i ulaze u tu veliku zgradu. Dosta mi je i jedva čekam da se i ja napokon pridružim društvu osnovnoškolaca.
Odjednom, gotovo je! Završavam osmi razred. Onome što sam tako nestrpljivo iščekivala, već je došao kraj. Tako sam brzo željela odrasti, a sve što sada želim je da se ponovo vratim u vrtićke dane i krenem sve ispočetka.
Danas ću ukratko, koliko je to moguće, opisati svoj put. Sjećam se prvog dana škole. To je bio vrlo važan dan za mene, kada sam se morala početi brinuti sama o sebi, bez mame, bake ili teta. U školu sam stigla s kockastom torbom na leđima. Oko mene su bila djeca s mamama i tatama, koja su također bila prestrašena i uzbuđena kao i ja.
Podijeljeni u dva razreda, otišli smo u učionice, svaki razred sa svojom razrednicom. Tada se dogodio prvi susret s pločom i klupama, a na mjestu je svakoga dočekala i čestitka: „Dobrodošao u 1. razred!“ Prvo smo svi jedni druge dobro proučili, a onda smo se krenuli upoznavati. Tko bi rekao da će se iz skupine nepoznatih kolega s vremenom izroditi divna i dugotrajna prijateljstva.
Uvijek smo bili složan razred i sve smo radili zajedno: pisali, crtali, smijali se i plakali. Poslije škole smo se najviše voljeli igrati ledene babe. Natjecali smo se tko će osvojiti najviše cvjetića, postati učenik mjeseca i dobiti medalju. U nižim razredima dogodile su se i prve svađe, pale su i prve grube riječi, ali to je uvijek bilo kratkog vijeka i sve se brzo rješavalo pjesmicom „Mir, mir, nitko nije kriv!“ Dogodile su se i prve slatke simpatije.
Kada je peti razred pokucao na vrata, morali smo se upoznati s novim predmetima, učiteljima i učionicama. Nekima je to bio šok, ali brzo smo se priviknuli. U 6. razredu nas je „opalio“ pubertet. Svi znamo da to nije lako razdoblje, pa tako nije bilo lako niti nama. Počeli smo se mijenjati, stvarati vlastita mišljenja i puuuno maštati. Cure i dečki su se odvojili (znate zbog čega) i razgovarali o svojim temama. Tada nije ni učiteljima bilo lako s nama. Brbljali smo i smijali se na satu, što se primijetilo i u ocjenama. Ali zajedno smo nekako i to prošli.
Oduvijek smo voljeli izlete i stvarno smo ih imali puno. Kao šećer na kraju osmog razreda, dogodila se ekskurzija, naše zadnje zajedničko putovanje. Tada smo se još više zbližili i shvatili koliko smo sretni što se znamo.
I eto, tako smo došli do kraja. Jedno važno poglavlje u našem životu je zaključano. Sada smo na raskrižju i svatko će poći svojim putem. Pred nama je srednja škola i nova poznanstva, ali koliko god daleko otišli, nikada nećemo zaboraviti prijatelje iz osnovne. Ja ću se zauvijek prisjećati dana koje sam provela s najboljim razredom.
Kažu da život nema reprizu, ali ovo nije kraj našeg druženja i poznanstva. Za nas je ovo samo doviđenja. Vidimo se u nekom drugom nastavku priče o generaciji osmaša 2013./2014.
Kristina Manzoni
