{"id":13909,"date":"2018-09-08T19:09:21","date_gmt":"2018-09-08T19:09:21","guid":{"rendered":"http:\/\/osnovnaskolamalinskadubasnica.hr\/?p=13909"},"modified":"2018-09-08T19:09:21","modified_gmt":"2018-09-08T19:09:21","slug":"obiljezavanje-dana-rodenja-branka-fucica","status":"publish","type":"post","link":"http:\/\/osnovnaskolamalinskadubasnica.hr\/?p=13909","title":{"rendered":"Obilje\u017eavanje dana ro\u0111enja Branka Fu\u010di\u0107a"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/a>\u201eNeki motori idu na benzin, neki na naftu, moj motor ide na pogon znati\u017eelje. Mene znati\u017eelja sada u starosti jo\u0161 uvijek dr\u017ei. Ja \u0107u umrijeti onoga dana kada iscrpim znati\u017eelju, kad budem blaziran, kad mi sve \u201cbude jasno\u201d i sve svejedno. Gotovo da je u odgoju moga vremena bilo, u djetinjstvu, da je znati\u017eelja grijeh. Ma kakvi, to je najve\u0107i dar Bo\u017eji koji mo\u017ee\u0161 imati. Bez znati\u017eelje si nitko i ni\u0161ta, ti si mrtvo puhalo. Nema ni\u010dega, nema nauke, nema istra\u017eivanja, nema ljubavi, za boga miloga, nema nikakve ljudske aktivnosti bez znati\u017eelje.\u201d<\/em><\/span><\/p>\n

Branko Fu\u010di\u0107 (1920.-1999.)<\/span><\/p>\n

<\/em><\/p>\n

Vje\u010dne rije\u010di Branka Fu\u010di\u0107a mogle su se \u010duti na starome groblju sv. Apolinara u Duba\u0161ljanskome polju u petak, 7. rujna 2018. kada su pojedini u\u010denici \u010dakavske radionice O\u0160 Malinska-Duba\u0161nica zajedno s ravnateljicom Nedeljkom Tur\u010di\u0107 i u\u010diteljicama nastavnog predmeta Hrvatski jezik Petricom Mrakov\u010di\u0107, Simonom \u0160amani\u0107 i Marijom Ili\u010di\u0107 posjetili grob Branka Fu\u010di\u0107a povodom obilje\u017eavanja dana njegovoga ro\u0111enja, 8. rujna 1920.<\/span><\/p>\n

\"\"<\/a>
\nBranko Fu\u010di\u0107, u narodu odmila zvan barba Branko, svojom je rije\u010dju i djelom nadahnuo brojne generacije te zadu\u017eio Istru i \u010ditav Kvarner stvoriv\u0161i zapanjuju\u0107i istra\u017eiva\u010dki korpus bogate glagoljske ostav\u0161tine toga posebnog kraja. Hrvatski akademik, povjesni\u010dar umjetnosti i kulture, znanstvenik i esejist, stru\u010dnjak za srednjovjekovno slikarstvo Istre i hrvatsko-glagoljsku ba\u0161tinu samo su neke od Fu\u010di\u0107evih titula od kojih bi se prosje\u010dan \u010dovjek s pravom mogao uobraziti, no barba Branko bio je i ostao veli\u010danstven u svojoj jednostavnosti. Tako se, primjerice, volio na\u0161aliti da je svoju karijeru zapravo zapo\u010deo kao veterinar kada je u Bermu blizu Pazina porodio kravu.<\/span><\/p>\n

\"\"<\/a>S obzirom na svoju blagu narav i nepresu\u0161nu odanost svome pozivu, barba bi Branko vjerojatno bio sjajan veterinar, no \u017eivotni ga je put odveo u istra\u017eiva\u010dke vode glagolja\u0161kih terena koje je uglavnom obilazio pje\u0161ke, vo\u0111en njemu karakteristi\u010dnim pogonom znati\u017eelje: \u201eDakle, Istra! Za moje kolege Talijane umjetnost se nalazila samo u gradovima, selo ne mo\u017ee imati umjetnosti. U selu su kao bedaki, to je pustinja. A ja sam bio seljak, i moja istra\u017eivanja su bila prvenstveno po ladanju, po selima, po zabitima. \u010covje\u010de, ja sam sakristan svih istarskih crkvica, nema crkvice u kojoj nisam bio! Pa to je u\u017easno velik fond. Ali, sve, na dvije noge. Malo-pomalo. Znojan, pra\u0161an, \u010desto sam spavao na sjenicama. (…) Takova je bila moja Istra onih prvih godina… Ja sam i\u0161ao kao kroz san. A \u010dudesno je bilo to \u0161to je svaki izlazak na teren donio neko novo otkri\u0107e.\u201d<\/em><\/span><\/p>\n

\"\"<\/a>Kako je to sve zapo\u010delo? Za\u0161to ba\u0161 Istra? Barba Branko otkrio je u jednoj od njegovih najzna\u010dajnijih \u017eivotnih anegdota: \u201eI kad sam iz Zagreba jednim kombijem i\u0161ao za Pulu, u Rijeci sam prespavao u jednom razbijenom preno\u0107i\u0161tu. (…) Preno\u0107i\u0161te je bilo prepuno, na \u0161tramacadi, po podu, to je prdilo, to je smrdilo, neoprane noge, kao konji su se isparavali. (…) \u010cujem pola no\u0107i otkucava, a odmah zatim otvaraju se vrata, upada jedna grupa, svi se sna\u0111u \u2013 svatko se zabije kao klin izme\u0111u dva spava\u010da, malo se proprpa kao koko\u0161, uvu\u010de se unutra i za\u010das zahr\u010de. Jedino jedan Hamlet iz te grupe, s fajercajgom pripali cigaretu i zapo\u010dne monolog: \u201cDovrrraga, drrrugovi, gdje \u0107u ja polo\u017eiti moje prrroklete kosti?\u201d. Ja govorim: \u201cGospodine, izvolite do mene\u201d. A on: \u201cAko vi mene smatrrrate gospodinom, onda smo mi tek prrravi drrrugovi.\u201d Predstavim se kao Branko Fu\u010di\u0107, a on: dr. Hrvoje Mezuli\u0107, pravnik, advokat. Najinteligentniji i najzgodniji Istrijan koga sam upoznao! On meni govori: \u201cNe mo\u017eete u Pulu, jer smo mi ovaj \u010das ispraznili Pulu, u\u0161li su Englezi i Amerikanci.\u201d Ja govorim: \u201cHvala Bogu!\u201d Odlanulo mi je. \u201cTi\u0161e zaboga,\u201d ka\u017ee, \u201cDa vas netko ne \u010duje. Vi se ne\u0107ete vratiti u Zagreb ako ste pametni\u201d, govori on meni. \u201cZnate, ja sam vam sada velika zvjerka \u2013 \u0161ef Komisije za istra\u017eivanje ratnih zlo\u010dina. Ja imam na raspolaganju auto i pozivam vas da vas odvezem gdje smo sada smjestili sijelo Narodno-oslobodila\u010dkog odbora i tamo \u0107u vas upoznati s drugovima. Toliko ste \u017eeljeli vidjeti Istru, pa ne budite ludi, pogledajte je. I ako vam ne odgovara onda \u0107ete re\u0107i: hvala, ja idem \u0107a.\u201d Zamislite, cijela moja karijera je zavisila od tog no\u0107nog razgovora u smrdljivom rije\u010dkom preno\u0107i\u0161tu. (…) Vi\u0161eput, velim, u \u017eivotu su vam neke slu\u010dajnosti, na prvi pogled nebitne okolnosti, odlu\u010dne za cijeli kasniji \u017eivot.\u201d<\/em><\/span><\/p>\n

\"\"<\/a>Nakon Istre, uslijedila su otkri\u0107a na Krku, poglavito u Jurandvoru kraj Ba\u0161ke: \u201eI meni padne na pamet ono iz mojih djetinjih uspomena, kad sam s roditeljima dolazio na ferije u Ba\u0161ku gdje je bio \u017eupnik pop Ive Brechler, ujak moje majke koji me nau\u010dio \u010ditati glagoljicu. U susjedstvu je stanovao pop Vinko Premuda, veliki glagolja\u0161, s kojim sam nekoliko puta bio u Jurandvoru. On je meni mulcu, balavcu, s uzbu\u0111enjem tuma\u010dio Ba\u0161\u0107ansku plo\u010du. I kad mene pita monsinjor Rittig \u0161to bismo mogli raditi, ja mu govorim: bilo bi vrijedno da arheolo\u0161ki ispitamo tu Sv. Luciju i tlo pod njom, i ru\u0161evine biv\u0161eg samostana naokolo. Odmah nam je dao putni nalog, meni i mom kolegi dr. Klenu. Ja sam s Klenom do\u0161ao tamo i, \u0161e\u0107u\u0107i po terenu koji je bio sav pretvoren u male parcelice, na\u0111em na jednoj groma\u010di ulomak, krhotinu mozaika. Vrisnuo sam! I to vam je tako po\u010delo. Stvar se po\u010dela odmatati.\u201d<\/em><\/span><\/p>\n

Nije pro\u0161lo dugo kako su po\u010dele pristizati uva\u017eane nagrade za barba Brankova otkri\u0107a, no niti jedna nije pokolebala njegovu ustrajnost u skromnosti: \u201eSlovim kao nekakav stru\u010dnjak za glagoljicu. Ja nisam slavist, nisam filolog, ali slu\u0161ajte, ako vi na terenu najedamput otkrijete jedan novi glagoljski natpis, on vas goni da ga prou\u010dite. I ja sam morao tu materiju savladati nakndano. Najedamput vidite, iza\u0161li ste na teren da ulovite zeca, a ulovili ste jelena kapitalca ili medvjeda. Natpis koji vam govori da se radi o jedanaestom ili dvanaestom stolje\u0107u! Terenski rad zna\u010di mnogo, mnogo uzbu\u0111enja. \u010cime sam se bavio na terenu? To su s jedne strane srednjovjekovne freske, zidno slikarstvo, \u0161to je tipi\u010dno, karakteristi\u010dno za Istru (na jedno \u0161ezdesetak mjesta sam na\u0161ao nove freske), i drugo, to su najstariji glagoljski natpisi. To je sve plod terena, to je mene u\u010dinilo stru\u010dnjakom i specijalistom.\u201d<\/em><\/span><\/p>\n

\"\"<\/a>U duba\u0161ljanskome kraju nema doma\u0107eg \u010dovika koji nije \u010duo za barba Branku, no vrijedi podsjetiti na njegova najistaknutija djela, vrijedne plodove neumornoga predanog rada: \u201eTerra incognita\u201d, \u201eGlagoljski natpisi\u201d, \u201eGa\u0161tronomija\u201d i \u201eFra\u0161ke\u201d. Ono \u0161to mo\u017eda nije op\u0107e poznato jest kako su ta djela nastala: \u201eJednog dana meni do\u0111e mala Ljiljana Jerki\u0107 s Radio Rijeke. Barba Branko, veli ona meni, vi ste sada akademik, mi tra\u017eimo od akademika da nam pri\u010daju \u0161to oni misle o ratu. Rat je tek bio po\u010deo, 1991. Nisam joj ni\u0161ta napisao, nego sam govorio otvoreno, \u0161to mislim. A ona govori: biste li vi pristali na jedan intervju da nama pri\u010date s \u010dim se vi bavite, \u0161to je va\u0161 me\u0161tijer. Pa onda dalje: biste li vi obradili ovako neke \u201c\u0161tiklice\u201d, pa da u\u010dinimo neki serijal. E bogami ne\u0107e\u0161, velim, ne\u0107u se vezati, ja volim biti slobodan \u010dovjek. \u201cPa dajte barem pet komada\u201d. I tako je bila uporna da smo serijalu dali ime Terra incognita \u2013 nepoznata zemlja Hrvatska. Tako je po\u010delo i to je naraslo u 120 emisija, u dve i pol godine. Onda je trebalo knjigu od toga na\u010dinit. Terra incognita vi\u0161e obra\u0111uje ovo na\u0161e podru\u010dje, istarsko, kvarnersko podru\u010dje na kojem sam i arhivisti\u010dki djelovao. To su pojedini \u201c\u0161tiklici\u201d koji tebi osvjetljavaju situaciju, ljude, doga\u0111aje, cijelu jednu klimu, na jedan na\u010din koji je prihvatljiv tako da me razumije i \u017eena koja nema veliku maturu. Ali mora imati osmoljetku i mora imati znati\u017eelju. I ono \u0161to ljubomorno \u010duvam to je zbirka popularnih eseja Fra\u0161ke. U rje\u010dniku na\u0161ih glagolja\u0161a fra\u0161ke su trice, ku\u010dine, roba bez vrijednosti.\u201d<\/em><\/span><\/p>\n

\"\"<\/a>Za kraj, umjesto klasi\u010dnoga zaklju\u010dka, radije bismo podijelili barba Brankov zlatni savjet za budu\u0107e nara\u0161taje terenskih istra\u017eiva\u010da: \u201eNa terenu, po selima ne smijete gubiti vrijeme nepotrebno. Stoga bih svakome savjetovao: nemaj posla s mu\u0161karcima, ako mo\u017ee\u0161 kontaktirati sa \u017eenama! Tebi treba da \u0161to prije do\u0111e\u0161 do klju\u010da one male crkvice koja je tamo na osami, da vidi\u0161 \u0161to je unutra, da si to zapi\u0161e\u0161, fotografira\u0161 i \u0161to prije odmagli\u0161 dalje. Tokom dana mogu obi\u0107i jo\u0161 crkvica koje \u010dekaju… I svagdje imam isto iskustvo! Ti do\u0111e\u0161 u ku\u0107u koja ima klju\u010d od crkvice. Gleda\u0161, dolazi mu\u0161karac, mu\u017eja\u010dina, gleda te ko bik: a ki ste vi, a \u010da ste vi, a ovo, a ono. Provjeri ti i legitimaciju. Onda do\u0111e \u017eena, \u0161porka i nepismena, udalji mu\u017ea i ka\u017ee: hote nutar, vi ste gladan, vi ste \u017eedan, popijte si i evo vam klju\u010d. Vidite, \u017eena uvijek sku\u017ei, \u017eena ima intuiciju, a ova mu\u0161ka nju\u0161ka nema. Zato \u017eena bez intuicije, to je strava i strahota, to je prokletstvo Bo\u017eje. A mu\u017ejak koji ima intuiciju, to je \u0161trigun, supermen, \u010dovje\u010de Bo\u017eji!\u00a0 On ima rentgenske o\u010di. Zato vam govorim, na terenu treba imat samo sa \u017eenama posla. Jer ona, premda nepismena, odmah stvori rentgensku sliku o tebi, vidi te iznutra. I dade ti klju\u010d.\u201d<\/em><\/span><\/p>\n

Marija Ili\u010di\u0107<\/span><\/p>\n

(Citati preuzeti iz Ogurli\u0107, Dragan: Ljudi na prijelazu stolje\u0107a<\/em>, Izdava\u010dki centar Rijeka, Rijeka 2001.)<\/span><\/p>\n

FOTOGALERIJA:<\/span><\/strong><\/p>\n