Tiho, o tiho govori mi jesen

Malo koje godišnje doba pruža umjetnicima toliko inspiracije kao što to oduvijek, svojom ljepotom, čini jesen. U nastavku, pogledajte izložbu prekrasnih kolaža koji nas na najljepši način, uz stihove poznatih hrvatskih pjesnika,  pozivaju na jesensku šetnju.

Ove zanimljive likovne radove u mješanoj tehnici izradili su učenici 4.b razreda sa svojom učiteljicom Jasenkom Znaor. Koristili su isključivo prirodne materijale, lišće obojano u prekrasne jesenske boje i ostale plodove prirode.

Poznati hrvatski pjesnik Dobriša Cesarić često je pisao o jeseni i njezinoj ljepoti kojom na čudesan način dotiče prirodu.

JESEN

Ona je tu. U tuzi kiše
Po poljanama tiho hoda,
I kuda stiže u vis diže
Usplahirena jata roda…

Polako penje se u brda,
A kuda prođe, njezin put
Od otpalog je lišća žut.
I u dol njime idu krda.

U jezero unese nemir,
I ne vidiš mu više dna,
A medvjed, koga putem sretne,
Odjednom zaželi se sna.

A kada livadama dune
Njen vjetar, uzbune se travke.
U strništima tužno šušti:
To polja slute snijeg i čavke.

Na cesti uveli se list
U čudu digo: gle, ja skačem!
A čovjek koji hoda drumom
Zagrnuo se ogrtačem.

.

JESENJE JUTRO

Obukoh se.
Prozoru priđoh,
a vani: jesen.
Moj prijatelj uđe u mokrom kaputu
i cijelu mi sobu namiriše kišom.
Ne veli ni: zdravo!
Sjedne.
Zanesen
izusti: “Jesen”.
Ta riječ je bila tako svježa
ko naranča na grani
nakon kiše.

.

TIHO, O TIHO GOVORI MI JESEN

Tiho, o tiho govori mi jesen:
Šuštanjem lišća i šapatom kiše.
Al zima srcu govori još tiše.
I kada sniježi, a spušta se tama,
U pahuljama tišina je sama.

Jesen je tiha, poput nježne melodije pjeva o kraju ljeta i svojim zlaćanim lišćem priča priču o suncu koje je svoju toplinu utkalo u bogatstvo mirisnih plodova zemlje i ljudskih ruku. Ona šapuće vjetrom i kapljicama kiše, hladnim jutrima, prvim pahuljama i priprema put zimi koja dolazi.

.

KASNA JESEN

Posve polako, u maglenom plaštu,
Jutros je ušla u selo. Kroz baštu
Prošla je pored ocvalih lijeha,
Nađoh je ispod snuždenih streha.

List je za listom, dršćuć od straha,
Počeo padat od njezina daha.
Otkrih je skritu u dimnjaka dimu,
I čuh je kako doziva zimu.

.

Evo i nekoliko jesenskih pjesama književnice Vere Zemunić:

JESEN U ŠUMI

Pao žir
na šešir
stričeka vrganja.

Baš u vrijeme
dok vrganjček
još o ljetu sanja.

Od žirova skoka
gljivac je potresen.
– Gle, šuma se
 pozlatila,
pa zar je već jesen?!

.
ŠUMSKA ČAROLIJA

Kad jesen na šumsku stazu zakorači,
šuma se u zlatno presvlači.

Svako je drvo,
svaka grana
zlatnim prahom posipana.

I svaki list prije nego je pao
u zlatno se presvukao.

I rep prepelica,
i ševina krila
od tolikog sjaja
zlaćana su bila.

.

A kad je zraka sunca
postelju našla u sjeni paprati,
poviče šumi:
– Vrijeme je za spati!
I sutra je dan.

Listopad tad magleno dahne,
šarenom lepezom još jednom zamahne
i šuma utone u san.

JESENSKA SKITNJA

Jesenji vjetar potepuh
i hrastov listić suh
krenuli u svijet bijeli.
Ruku pod ruku
poljem poletjeli.

.

Skitali su oni čitave jeseni,
danju razigrani,
a noć bi prosanjali
u plastu sijena sjeni.